15th August - 1st September 2009
Due to a unique environment and our wish to have legacy in Pirot, we made site specific installation called Sculptures that Glow in the Dark. This was all part of Pirot Cultural Summer. The installation consists of the lightening objects which hang from the old lime-trees. It is made of canvas, aluminum and water-resistant lamps. We used a layer of nitro color as a basis for painting. For the project to be installed in public space, it was necessary to get permissions and security attestation. About 100 people from all walks of life were included and a lot of effort was put into this project. We were working for more than two months on a daily basis. We would make plans at night. Our intention was to make 20 objects about 10 meters high. In the end, we made 7, about 2 meters high.
The idea of the light that shines in the dark symbolizes the spark of hope, the wish for progress, the touch of eternity. Similarity of objects and cocoons gets the message across that people are self-centred, introverted. Values like family, marriage, friendship and love are fading away. By using the shape of objects and their double visual effect we want to increase the feelings of love and understanding. However, each viewer should have his own impression, similar to listening to music.
City of Pirot gained its new unique symbol by undertaking this project. Land art in our country is rare and Pirot has the privilege to own such project. Quay on the River of Nišava is one of the most beautiful landscapes. As we spent our childhood in Pirot, we wanted to do something special for our city. It was a huge turnout at the exhibition. Judging by the reactions of people we believe that we achieved our goals. The exhibition lasted from 15th August until First of September.
The idea of the light that shines in the dark symbolizes the spark of hope, the wish for progress, the touch of eternity. Similarity of objects and cocoons gets the message across that people are self-centred, introverted. Values like family, marriage, friendship and love are fading away. By using the shape of objects and their double visual effect we want to increase the feelings of love and understanding. However, each viewer should have his own impression, similar to listening to music.
City of Pirot gained its new unique symbol by undertaking this project. Land art in our country is rare and Pirot has the privilege to own such project. Quay on the River of Nišava is one of the most beautiful landscapes. As we spent our childhood in Pirot, we wanted to do something special for our city. It was a huge turnout at the exhibition. Judging by the reactions of people we believe that we achieved our goals. The exhibition lasted from 15th August until First of September.
kritika Lazare Marinkovic :
“Most između duha i materije leži u pretvaranju materije u duh”
Paolo Soleri, arhitekta i vizionar
Ukoliko se stvari pojednostave, može se reći da kombinacijom svetlosti, boja i transparentnosti sa postojanošću platna i metala, “Svetleće figure” Bojane Nikolić i Mirka Stanimirovića reprezentuju simbiozu duha i forme. Ovaj dualitet postoji u celokupnoj egzistenciji Zemlje: duh podleže realnom, i u toj sintezi leži paradoks - ono što se čini realnim je nestalno, a ono što se čini nestalnim je večno. Ipak, komplikovanije tumačenje ove konstelacije je neizbežno za razumevanje suštine samog dela.
U okvirima polu-uređenog haosa, duh egzistira u bezvremenskoj svesti kao i u upotrebi materije kroz njene brojne aspekte u procesu oblikovanja. Kako ovaj proces napreduje i kako duh postaje sve više i više vidljiv u onim tačkama gde se materija uzdiže iznad haosa - materija se transformiše. Cilj “Svetlećih figura” jeste da izrazi tu simbiotičku transformaciju koja uzdiže i duh i materiju i daje nadu njihovoj iskonskoj integraciji sa humanošću koja intenzivno izumire. Sam oblik figura momentalno implicira na analogiju sa čaurama insekata, odnosno analogiju sa ljudskom zatvorenošću i otuđenošću od sveta, koja sa sobom donosi nemogućnost uzajamnog spajanja i zahlađivanje ljudskih odnosa usled aktuelnih društvenih procesa. Kroz sagledavanje čaure kao klasičnog simbola za mesto transformacije duha u materiju (rođenja duše kao leptira), može se zaključiti da “Svetleće figure” prenose jedan optimistični poziv na ponovno buđenje esencijalnih emocija ljudskosti. Ovaj momentat naročito je naglašen efektom svetlenja figura u mraku. Svetlost, koja dolazi iz unutrašnjosti ovih konstrukcija, formira auru oko svake figure i time vrši dvojnu, objedinjujuću funkciju – svetlost kao konstitutivni element figure i svetlost kao metafora duhovnosti.
Van ove potporne filozofije, delo govori samo za sebe. Unutrašnju konstrukciju “Svetlećih figura” čini elipsoidna aluminijumska struktura. Ove konstrukcije su zatim obložene platnom i oslikane i ono što ih, između ostalog, odlikuje jeste i upotreba minimalističkih formi nežnih i mekih površina, a ipak jake definisanosti.
“Svetleće figure” je možda najtačnije odrediti kao site-specific art nego kao bilo šta drugo, jer je u procesu njihovog stvaranja, kao bitan činilac, u obzir uzeta i određena lokacija, tačnije otvoren prostor na kome će ova skulpturalno-svetlosna instalacija biti postavljena, što su u ovom slučaju krošnje drvoreda lipa na keju u Pirotu, gradu u kome su umetnici proveli svoje detinjstvo. Delo se, dakle, nalazi na konketnom, posebnom mestu, gde ispituje specifične teme kao i odnose sa svojim okruženjem. Međutim, lokacija na kojoj su figure instalirane može biti promenjena, ali delo će još uvek biti relevantno u konceptualnom smislu, iako nije fizički vezano za to određeno mesto. Zapravo, koncept “Svetlećih figura” o kojem je bilo reči, ima veliku ulogu jer predstavlja jednu široku i opštu temu koja može da bude relevantna na mnogim mestima. Iznad svega, taj koncept uključuje i posmatrača koji je prisutan na ‘lokaciji’ i na taj način delo postaje uslovljeno i publikom.
Kroz sve ove procese “Svetleće figure” naglašavaju svoju eksperimentalnu i fenomenološku prirodu i vrše funkciju dekontekstualizacije muzejskog i galerijskog prostora kao i mejnstrim institucija umetnosti.
Na kraju, neizostavno je i naglasiti značaj ovakvog projekta, koji, percipiran bilo kao site-specific art, land art ili jednostavno kao skulptura u prirodi, predstavlja izuzetno redak i hrabar prizor na sceni savremene umetnosti u Srbiji.
Lazara Marinković, 2009.
“Most između duha i materije leži u pretvaranju materije u duh”
Paolo Soleri, arhitekta i vizionar
Ukoliko se stvari pojednostave, može se reći da kombinacijom svetlosti, boja i transparentnosti sa postojanošću platna i metala, “Svetleće figure” Bojane Nikolić i Mirka Stanimirovića reprezentuju simbiozu duha i forme. Ovaj dualitet postoji u celokupnoj egzistenciji Zemlje: duh podleže realnom, i u toj sintezi leži paradoks - ono što se čini realnim je nestalno, a ono što se čini nestalnim je večno. Ipak, komplikovanije tumačenje ove konstelacije je neizbežno za razumevanje suštine samog dela.
U okvirima polu-uređenog haosa, duh egzistira u bezvremenskoj svesti kao i u upotrebi materije kroz njene brojne aspekte u procesu oblikovanja. Kako ovaj proces napreduje i kako duh postaje sve više i više vidljiv u onim tačkama gde se materija uzdiže iznad haosa - materija se transformiše. Cilj “Svetlećih figura” jeste da izrazi tu simbiotičku transformaciju koja uzdiže i duh i materiju i daje nadu njihovoj iskonskoj integraciji sa humanošću koja intenzivno izumire. Sam oblik figura momentalno implicira na analogiju sa čaurama insekata, odnosno analogiju sa ljudskom zatvorenošću i otuđenošću od sveta, koja sa sobom donosi nemogućnost uzajamnog spajanja i zahlađivanje ljudskih odnosa usled aktuelnih društvenih procesa. Kroz sagledavanje čaure kao klasičnog simbola za mesto transformacije duha u materiju (rođenja duše kao leptira), može se zaključiti da “Svetleće figure” prenose jedan optimistični poziv na ponovno buđenje esencijalnih emocija ljudskosti. Ovaj momentat naročito je naglašen efektom svetlenja figura u mraku. Svetlost, koja dolazi iz unutrašnjosti ovih konstrukcija, formira auru oko svake figure i time vrši dvojnu, objedinjujuću funkciju – svetlost kao konstitutivni element figure i svetlost kao metafora duhovnosti.
Van ove potporne filozofije, delo govori samo za sebe. Unutrašnju konstrukciju “Svetlećih figura” čini elipsoidna aluminijumska struktura. Ove konstrukcije su zatim obložene platnom i oslikane i ono što ih, između ostalog, odlikuje jeste i upotreba minimalističkih formi nežnih i mekih površina, a ipak jake definisanosti.
“Svetleće figure” je možda najtačnije odrediti kao site-specific art nego kao bilo šta drugo, jer je u procesu njihovog stvaranja, kao bitan činilac, u obzir uzeta i određena lokacija, tačnije otvoren prostor na kome će ova skulpturalno-svetlosna instalacija biti postavljena, što su u ovom slučaju krošnje drvoreda lipa na keju u Pirotu, gradu u kome su umetnici proveli svoje detinjstvo. Delo se, dakle, nalazi na konketnom, posebnom mestu, gde ispituje specifične teme kao i odnose sa svojim okruženjem. Međutim, lokacija na kojoj su figure instalirane može biti promenjena, ali delo će još uvek biti relevantno u konceptualnom smislu, iako nije fizički vezano za to određeno mesto. Zapravo, koncept “Svetlećih figura” o kojem je bilo reči, ima veliku ulogu jer predstavlja jednu široku i opštu temu koja može da bude relevantna na mnogim mestima. Iznad svega, taj koncept uključuje i posmatrača koji je prisutan na ‘lokaciji’ i na taj način delo postaje uslovljeno i publikom.
Kroz sve ove procese “Svetleće figure” naglašavaju svoju eksperimentalnu i fenomenološku prirodu i vrše funkciju dekontekstualizacije muzejskog i galerijskog prostora kao i mejnstrim institucija umetnosti.
Na kraju, neizostavno je i naglasiti značaj ovakvog projekta, koji, percipiran bilo kao site-specific art, land art ili jednostavno kao skulptura u prirodi, predstavlja izuzetno redak i hrabar prizor na sceni savremene umetnosti u Srbiji.
Lazara Marinković, 2009.